Moj Anđeo

"To ti je prirodna selekcija."
"Što ćeš! Božja volja."
"Očito je trebalo biti ovako."
"Mlada si, bit će još djece!"
"Zaboravit ćeš TO s vremenom!"
"Ne brini..."
"Vjerojatno je bilo bolesno."

Ovakve rečenice slušaju majke koje su izgubile svoje dijete tijekom trudnoće, uglavnom od ljudi koji ih žele nekako utješiti, a ne znaju kako. I te rečenice bole.
Vjerujem da u prvim trenucima nakon gubitka djeteta, žena ni sama ne zna što bi htjela čuti kao utjehu. Možda najbolje ništa. Možda tad treba samo zagrljaj. Blizinu. Ili pak samoću. Otići na svetu misu. Dati djetetu ime i krstiti ga željom... Predati ga Bogu.
Treba pustiti da se stvari slegnu. Treba pustiti suze. Suze bistre pogled duha, one peru naše duhovne oči. Donose mir. Usmjeravaju pogled prema vječnosti, s nadom u ponovni susret sa svojim ljubljenim djetetom.

Ako zaista želite pomoći, učinite neko djelo ljubavi, npr. skuhajte ručak, operite posuđe, ako su tu mala djeca, odvedite ih u šetnju, pustite ju malo u miru i tišini, s njenim mislima, s njenim suzama.
Neće dugo potrajati. Svakome treba malo mira, da preboli.

Danas je mome sinu Petru 6. nebeski rođendan. Ove godine, na jesen, krenuo bi u predškolu. Već u 14. tt otkrivena mu je teška srčana anomalija. Gledali su ga na nekoliko ultrazvuka, ne bi li bili sigurni u dijagnozu. Nakon trećeg pregleda tog proljetnog popodneva, postavili su dijagnozu: Generalizirani cistični higrom. Tako se na liječničkom, ginekološkom rječniku "zvalo" moje dijete. Na mom jeziku se nije tako zvao. Zvao se Petar-Stijena. Onaj koji je tako malen pretrpio toliku muku i umro sav pun vode, jer srčeko nije uredno kucalo. Nazvala sam ga tako, jer sam osjećala da je dječak, majčinski instinkt mi je šaptao, a Phd nalaz je potvrdio. I rekla sam mu, položivši ruku na trbuh: "Ako ovo sve preživiš, zaista si Stijena." Preživio je još samo tri tjedna, ali bez obzira na sve, on je moj junak. Moj Petar-Stijena.

Taj dan, kad su otkrili da se dijete ne razvija kako treba, jedan od liječnika je rekao neka dođem ujutro i oni će "to riješiti". Pogledala sam ga začuđeno i rekla: "Nema šanse! Dijete je živo! Ja nisam Gospodar života i smrti. Neka Bog odluči! Pričekat ćemo sljedeći uzv."

Negodovao je, a drugi mi je liječnik čestitao i rekao da bi i on sam tako postupio.

Ta tri tjedna prolazila su tako sporo... 

U obitelji smo molili za zdravlje našeg djeteta.

Bila sam spremna na sve opcije.

Da će odmah po rođenju trebati operirati srce, da ćemo provoditi dane po bolnicama, da ću mu trebati posvetiti posebnu pažnju i razmišljala sam kakvu ću organizaciju napraviti oko tri već rođene kćerkice... razmišljala sam i o tome kako bi bilo dobro da ga odmah po rođenju i krstimo... o svemu sam razmišljala, osim o onome što me na tom ultrazvuku, tog 18. 5. 2010. dočekalo. Molili smo devetnicu našem dragom Papi Ivanu Pavlu II, jer je taj datum njegov zemaljski rođendan. Nismo ni sanjali da će taj datum postati našem sinu nebeski rođendan.

Umjesto mene, u naručje ga je primila nebeska Majka Marija, u svibnju, njezinom mjesecu, i predala ga zagrljaju nebeskog Oca, koji ga je stvorio i malo ga meni posudio da u njemu uživam. 

Nekako sam to vrijeme proživjela kao u nekom posebnom "balonu", zaštićena, jer sam imala onu čvrstu i "ludu" vjeru koja me uvijek drži u svim teškim situacijama. Ono kad hodaš po vodi i ne gledaš uopće dolje, nego u Njega. U trenucima kad sam vidjela na uzv da više nema otkucaja, odmah sam postala svjesna da je mala duša već u Zagrljaju Očevu i ono malo tijelo je samo ostatak koji sam ja morala poroditi (a bila sam kukavica). I dok su ga odnosili, a nisu mi dali ni da ga vidim... bila sam svjesna da on nije tamo, u tom tjelešcu, koje se iznutra razmočilo, jer je srce danima sve više slabilo i tekućina se nakupljala u njemu. 

Tek kasnije, nakon 2-3 dana, zapljusnuo me val tuge. Došla sam iz rodilišta bez djeteta, nemam koga podojiti, premotati, okupati, slušati ga kako diše dok spava. Onaj "sindrom praznih ruku", tako bih ga nazvala. U tim trenucima sam imala na stotine poruka na Facebooku, na forumu i na mobitelu od dragih ljudi, ali sam ja tješila njih! Onu istinsku bol mog srca tada nitko nije mogao oćutjeti. Samo Bog, a Njega sam beskrajno ljubila i znala da On sada čuva i grli moje dijete, da je moj sin na najsigurnijem i najljepšem mjestu na svijetu. Takvo mu ja ne bih mogla podariti niti da živim u najvećoj raskoši, jer i da je bilo tako, on bi i dalje bio teško bolestan, a ovako ga ništa ne boli. I ima mir, kakav mu samo Bog može dati. Ovdje bi i dalje trpio, a tamo beskrajno uživa!

Jedina istinska utjeha mi je tada bila, a i sada je, da je život dar, ma koliko trajao, i da smo mi ovdje samo putnici, s kartom u jednom smjeru, s pogledom čeznutljivo uprtim prema vječnosti. S tom nadom živim ovaj život, odgajam djecu koja su mi povjerena, i čekam trenutak susreta, zagrljaja sa svojim sinom u vječnosti.

18.5.2016.