Dokaži

da...
primjećujem tvoje nastojanje
da dopreš do mene
makar znaš da sam bijesna
primjećujem...
želiš mi presjeći put
i strovaliti me nazad u zamku

pročitala sam te...
žao mi je, dušo...
neću više tako...
tako više
ne ide!

Ni prepun vrt ruža ti ne može više pomoći....
gdje si bio kad sam ih zaista željela od tebe?

Ne trabunjaj
da me voliš

DOKAŽI !!!!

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Moj Anđeo

"To ti je prirodna selekcija." "Što ćeš! Božja volja." "Očito je trebalo biti ovako." "Mlada si, bit će još djece!" "Zaboravit ćeš TO s vremenom!" "Ne brini..." "Vjerojatno je bilo bolesno." Ovakve rečenice slušaju majke koje su izgubile svoje dijete tijekom trudnoće, uglavnom od ljudi koji ih žele nekako utješiti, a ne znaju kako. I te rečenice bole. Vjerujem da u prvim trenucima nakon gubitka djeteta, žena ni sama ne zna što bi htjela čuti kao utjehu. Možda najbolje ništa. Možda tad treba samo zagrljaj. Blizinu. Ili pak samoću. Otići na svetu misu. Dati djetetu ime i krstiti ga željom... Predati ga Bogu. Treba pustiti da se stvari slegnu. Treba pustiti suze. Suze bistre pogled duha, one peru naše duhovne oči. Donose mir. Usmjeravaju pogled prema vječnosti, s nadom u ponovni susret sa svojim ljubljenim djetetom. Ako zaista želite pomoći, učinite neko djelo ljubavi, npr. skuhajte ručak, operite posuđe, ako su tu mal...
Pročitajte više

Ako misliš...

Ako misliš da više ne boli, jer sam sve predala, varaš se. Ako misliš da sam sve zaboravila, pospremivši u svilenu kutiju, varaš se. Ako misliš da mi je srce mirno, da ne treperi... varaš se. Ako misliš da više nema suza, da sam ih potpuno osušila, varaš se. Ali svoju bol nosim radosna i svoja sjećanja nosim strpljiva i s toliko ljubavi. I srce mi je potpuno smireno, makar i s tim nemirom koji u njemu treperi... I nosim na licu osmijeh kakav mnogi samo sanjaju, i sjaj u očima dostojan princeze... O, da... i to sam ja! ... i to sam ja...
Pročitajte više

Jedan od "onakvih" dana...

"Kada molim, Bog diše u meni" - rekao je Papa Franjo. A kad plačem? Što onda? Vjerujem da Bog danas plače mojim suzama, jer sam mu predala svu svoju bolnu nutrinu, sve ono što bih mu sada rekla, šaputala, vrištala jer boli... Vjerujem da je On sada tamo, na dnu moga bića i da svojim dodirom liječi, skida stare kraste i otvara tamo gdje još teče krv i gdje tako jako boli... Vjerujem... i opet onako ludo gledam u Njega, a ne u dubinu, jer ako tamo samo malo pogledam, opet ću se raspasti u milijun komadića, a toga se bojim. Ima dana kad poželim trčati šumom mog djetinjstva, trčati, trčati, pobjeći daleko, daleko... Ne želim biti ovdje! Ne želim... jer ne mogu pogledati u oči ovom stvoru koji sam postala! Ne želim biti to što jesam! Želim biti slobodna od tog svega što me progoni, želim tako zagrliti svog Gospodina, danas samo želim nasloniti glavu na njegovo rame i pustiti te dosadne i naporne suze da isteku van, ne da se stalno samo slijevaju niz grlo i ne smiju van da ih...
Pročitajte više