Razmišljanja u kasne sate




Ponekad pomislim kako bi bilo divno 

prespavati loš dan.



Utonuti u neko stanje polupostojanja.



Međutim, tako bih onda mogla upasti u zamku 


da svaki dan 


proglasim lošim 


i konstatiram 


da se nema smisla ujutro 


ni 


probuditi.



Ipak, 


iako nevoljko, 


jer nisam jutarnji tip, 


izvučem se svako jutro u 


7 i spremim školarku i vrtićevke.




Obučem ih u nešto lijepo, 


počešljam ih 


pa im se divim.




Kad odu svaka na svoju stranu, 


vratim se u kuhinju 


i nasmiješim se 


šalici kave 


i suncu 


kroz prozor.



Pa onda pogledam ovo malo gugutavo stvorenje 


i shvatim 


da sam 


ipak zbog nekog tu na svijetu, 


da nisam ovamo zalutala, 


da nisam tu bez veze. 



Iako mi vrlo često 


teške misli sjede na glavi i pritišću mi mozak, 


ovo ispreplitanje lijepog, pozitivnog, 


očitog Božjeg blagoslova, 


daje mi snagu napraviti korak dalje.



Pa kad navečer pogledam unazad, 


shvatim da dan i nije bio tako loš.




Vrijedilo se probuditi.





16.12.2011.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Jedan od "onakvih" dana...

"Kada molim, Bog diše u meni" - rekao je Papa Franjo. A kad plačem? Što onda? Vjerujem da Bog danas plače mojim suzama, jer sam mu predala svu svoju bolnu nutrinu, sve ono što bih mu sada rekla, šaputala, vrištala jer boli... Vjerujem da je On sada tamo, na dnu moga bića i da svojim dodirom liječi, skida stare kraste i otvara tamo gdje još teče krv i gdje tako jako boli... Vjerujem... i opet onako ludo gledam u Njega, a ne u dubinu, jer ako tamo samo malo pogledam, opet ću se raspasti u milijun komadića, a toga se bojim. Ima dana kad poželim trčati šumom mog djetinjstva, trčati, trčati, pobjeći daleko, daleko... Ne želim biti ovdje! Ne želim... jer ne mogu pogledati u oči ovom stvoru koji sam postala! Ne želim biti to što jesam! Želim biti slobodna od tog svega što me progoni, želim tako zagrliti svog Gospodina, danas samo želim nasloniti glavu na njegovo rame i pustiti te dosadne i naporne suze da isteku van, ne da se stalno samo slijevaju niz grlo i ne smiju van da ih...
Pročitajte više

Moj Anđeo

"To ti je prirodna selekcija." "Što ćeš! Božja volja." "Očito je trebalo biti ovako." "Mlada si, bit će još djece!" "Zaboravit ćeš TO s vremenom!" "Ne brini..." "Vjerojatno je bilo bolesno." Ovakve rečenice slušaju majke koje su izgubile svoje dijete tijekom trudnoće, uglavnom od ljudi koji ih žele nekako utješiti, a ne znaju kako. I te rečenice bole. Vjerujem da u prvim trenucima nakon gubitka djeteta, žena ni sama ne zna što bi htjela čuti kao utjehu. Možda najbolje ništa. Možda tad treba samo zagrljaj. Blizinu. Ili pak samoću. Otići na svetu misu. Dati djetetu ime i krstiti ga željom... Predati ga Bogu. Treba pustiti da se stvari slegnu. Treba pustiti suze. Suze bistre pogled duha, one peru naše duhovne oči. Donose mir. Usmjeravaju pogled prema vječnosti, s nadom u ponovni susret sa svojim ljubljenim djetetom. Ako zaista želite pomoći, učinite neko djelo ljubavi, npr. skuhajte ručak, operite posuđe, ako su tu mal...
Pročitajte više

Ako misliš...

Ako misliš da više ne boli, jer sam sve predala, varaš se. Ako misliš da sam sve zaboravila, pospremivši u svilenu kutiju, varaš se. Ako misliš da mi je srce mirno, da ne treperi... varaš se. Ako misliš da više nema suza, da sam ih potpuno osušila, varaš se. Ali svoju bol nosim radosna i svoja sjećanja nosim strpljiva i s toliko ljubavi. I srce mi je potpuno smireno, makar i s tim nemirom koji u njemu treperi... I nosim na licu osmijeh kakav mnogi samo sanjaju, i sjaj u očima dostojan princeze... O, da... i to sam ja! ... i to sam ja...
Pročitajte više