Tata i ja
Kad bi bio ovdje, danas bi slavio 64. rođendan. A prekosutra mu je 30. godišnjica otkako je usnuo... Velika je to praznina, koju nikada nitko nije uspio sasvim nadomjestiti iako je bilo onih koji su pokušavali..... Bila sam sama u ovoj kući toliko mnogo godina, ta samoća je stravično boljela ... nije čovjek stvoren da bude sam... Sad kad imam punu kuću djece, osjećam se bolje... ali opet... tako bi bilo lijepo da je on tu, da može odvesti unučice u park, da ih može voditi sa sobom na ribičiju i dati im štap kao nekad meni... da ih može subotom utrpati u auto i otići s njima u prirodu... da ih može škakljati kao nekad mene... Tako sam ga kratko imala... nikad mi zapravo nije "sjelo" da je otišao bez povratka... sjećam se da sam se kao dijete nekako ludo nadala da će se vratiti i uzeti me opet u krilo.... Da će i on i mama jednoga dana opet doći doma i život će se nastaviti tamo gdje je stao. Ali to se nije nikad dogodilo. Ipak, čovjek je fleksibilno biće i nauči se s tim ži