Psallam

Gospodine, pomozi mi da moje riječi budu plemenitije, jasnije i sigurnije, moje misli vedrije i nebeskije, moje geste izražajnije, slobodnije i sadržajnije, više Tvoje nego moje, nego ičije... Gospodine, pomozi mi voljeti one koji me vole, voljeti one koji me ne vole, voljeti one koji mi i nisu baš tako dragi... koje teško prihvaćam... ... pomozi mi, Gospodine, da ih ipak prihvaćam da ih u Tebi prihvaćam. Pomozi mi, Gospodine... Tvoja Ruka je blaga i moćna, Tvoja Ruka mi je, slaboj, potrebna. Pomozi mi, Gospodine, pomozi mi ljudskije živjeti. 14. 12. 1995.

Ostani još trenutak, ti djevojko skršena srca i crvenih očiju od suza, ostani u mome Hramu... Moram ti u srce uliti mirisno ulje svoje blizine, moram ti, iznemogloj, pružiti obje, moćne svoje ruke. Dođi, moje krilo je meko, moje srce te ljubi, a očinski dodir izliječit će tvoje probdjevene noći. Dođi, moja riječ je blaga i tiho ti zbori da ljubim te da moje si dijete moja voljena kći. O, kćeri moja, sretan sam i ne znaš koliko sretan jer nađoh te živu i zdravu! A to što je samoća od tebe učinila, izliječit ću svojom vječnom ljubavlju. 2.8.1995.

O, reci mi tko si, Ti Nepoznati, Ti koji obuzimaš dušu moju i ispunjaš sfere mojih nutrina misterijem svoga blaženog mira... O, reci mi, odakle dolaziš tako tajanstveni i tiho i kojim se putevima uvlačiš u najskrivenije uglove moga ranjenog srca... O, reci mi... Otkrij mi tajnu svoje apsolutne moći, svoje beskrajne snage i svoje najnježnije ljubavi... Dođi... Gdje se skrivaš, Moćni Svevladaru? Zar u nježnoj stabljici proljetnog cvijeta? Zar u pjevu ptica i šumu potoka u planini? A ja te upoznah po divnim djelima po čudesnoj moći kojom vladaš i prisutnosti kojom ispunjaš sav svemir... O, dođi k meni, Ti Beskrajni! Ispuni Ljubavlju svojom i nježnošću dušu moju što kao zemlja suha za Tobom žeđa! Zgb, 14.5.1995. Cand. FDC

Ti, koji mi toliko ne dostaješ.... Dok sjedim pored tvoga groba i čitam pjesme koje si pisao onih davnih, sretnih godina niz lice mi kapaju suze na papir koji si ti nekad držao toplim, očinskim svojim rukama.... "Mir nek je s tobom, prijatelju. Vječnost nek' krije tvoje nemire." To si napisao nekome tko se netom preselio u "cvjetni san". Pitam se, jesi li slutio išta, pišući te riječi, čitavo desetljeće prije.... Jesi li slutio da će ona zvjezdana noć prerasti u gorko praskozorje bez tebe? Jesi li slutio da ću izgubiti i nju i ostati sama boriti se? .... Otkad te nema, stvari se mijenjaju iz dana u dan. Ni ona kuća kraj "kaptolskog marofa" više nije ista. samo neki skriveni, mračni uglovi podsjećaju na tebe i neobična, tupa, nepopustljiva bol ustalila se u mojoj duši. To je desetljetni vapaj za tobom kojeg nema i kojeg uzaludno želim vratiti u ovaj svoj svakidašnji svijet, da me uzmeš u krilo i tiho šapćeš stihove onih pjesama što su nam bile tako dr

Park na Opatovini i djeca. Veseli zvukovi bude zaspale vlati trave. Ptice oblijeću krovove i nestaju u smjeru sunca. Bake s kolicima. Đaci. Čovjek sjedi na klupi i uživa u miru u ljepoti u tišini. Ja više ne postojim. Stapam se u harmoniju sretna i zadovoljna. Sunce zalazi... (7.2.1995)