Trebam te, tata - posvećeno tati Zvonimiru (1948.-1982.)

Ti, koji mi toliko ne dostaješ....

Dok sjedim pored tvoga groba
i čitam pjesme koje si pisao
onih davnih, sretnih godina
niz lice mi kapaju suze
na papir koji si ti nekad držao
toplim, očinskim svojim rukama....

"Mir nek je s tobom, prijatelju.
Vječnost nek' krije tvoje nemire."

To si napisao nekome
tko se netom preselio
u "cvjetni san".

Pitam se, jesi li slutio išta,
pišući te riječi,
čitavo desetljeće prije....

Jesi li slutio da će ona zvjezdana noć
prerasti u gorko praskozorje
bez tebe?

Jesi li slutio da ću
izgubiti i nju
i ostati sama
boriti se? ....

Otkad te nema, stvari se mijenjaju iz dana u dan.
Ni ona kuća kraj "kaptolskog marofa" više nije ista.
samo neki skriveni, mračni uglovi podsjećaju na tebe
i neobična, tupa, nepopustljiva bol ustalila se u mojoj duši.

To je desetljetni vapaj za tobom kojeg nema
i kojeg uzaludno želim vratiti
u ovaj svoj svakidašnji svijet,
da me uzmeš u krilo
i tiho šapćeš stihove
onih pjesama što su nam bile tako drage...

Treba mi tvoja ruka da me vodi.
Treba mi tvoj pogled da me prati.
Treba mi tvoj osmijeh da me hrabri.

Ali nema te....

I moj zov postaje uzaludan.
Jeka mojih riječi nestaje
u onim beskrajnim daljinama
ovijenim tišinom
ljetne noći.
11.3.1995



***********************


...a neki od tih stihova su ovi


(mislim da su mi skriveni negdje


između bijelih i crvenih krvnih zrnaca):








Dragutin Domjanić:


ZA ZBOGOM

Oslepele budu mi jenput te oči,
Kaj tak su mi gledele rade
I leta ti v cvetju i jesenih žalost
I sneg i protuleti mlade.

Na zadnju molitvu mi sklopili budu
Te ruke, kaj dragat su štele
I zlatni tvoj klas i črlene ciklame
I sence i lilije bele.

Već ne budu vusta mi šeptati mogla
Te reči ti sladke, bogate,
Već ne bu mi tuklo nesrećno to srce,
Kaj, dom moj, je živelo za te.

Znam, skoro me ne bu i ja bum pozabljen,
I samo popevke te male
Još dale se budu spominjale z vami,
Tak same si zvonele dale.

I štel bi, da v vsakoj živi moje srce.
I štel bi, da vsaka ti vraća
Vsu ljubav, vse lepo, kaj ti si mi dala,
Ti draga, ti reč mi domaća!