Psallam

malo iz naftalina... Kad je Tišina govorila o Radosti brezine grane ushićeno su zadrhtale od zagrljaja povjetarca; od osmijeha Djetetova zvijezde su zatreperile, a srce je slavilo Blagdan silaska Boga na svijet. Kad je Tišina govorila o Čudesima k nebu su se usahle ruke dizale, klicali su nijemi, progledali slijepi, a duh je pjevao o divnim djelima što ih je Božja Ruka učinila sinovima ljudskim. Kad je Tišina govorila o Boli, razbježali su se prijatelji, ostao je sam, od sviju odbačen, "Čovjek boli, vičan patnjama", s posljednjim krikom s križa na usnama... "i nastala je tama po svoj zemlji"... U svitanje Njegovog Uskrsnuća Tišina je je klicala o Svjetlosti koja je pobijedila smrt koja je pobijedila tamu i ostala Tišinom, blaženom Tišinom utješenih srdaca... Hvala Ti, Tišino, u Tebi prebiva Bog! 10. 10. 2000.

I opet jedan petak... Riječi teku poput rijeke, poput bujice izvire ljubav iz svih pora mojega bića... Ljubav nježna, ljubav velika, ljubav poput neba, ljubav poput ptice... Bog... Ispunio je katedralu moje duše toplinom i sjeo na tron za Njega oduvijek pripravljen... -samo su toliko puta na njemu sjedili lažni bogovi...- Oprosti mi, Višnji! Izvoli, sjedni na SVOJE mjesto i ostani! Molim Te, ostani tu, zauvijek! 22.9.2000.

Svevišnji... toplo je na Tvome Dlanu. Grij nas, stvorove Ljubavi svoje, do dana kada dođe punina vremena.... do dana kad nam je s Tvoga dlana prijeći u Tvoj zagrljaj! MPV, Sesvete, 2000.