KAD JE TIŠINA GOVORILA...
malo iz naftalina... Kad je Tišina govorila o Radosti brezine grane ushićeno su zadrhtale od zagrljaja povjetarca; od osmijeha Djetetova zvijezde su zatreperile, a srce je slavilo Blagdan silaska Boga na svijet. Kad je Tišina govorila o Čudesima k nebu su se usahle ruke dizale, klicali su nijemi, progledali slijepi, a duh je pjevao o divnim djelima što ih je Božja Ruka učinila sinovima ljudskim. Kad je Tišina govorila o Boli, razbježali su se prijatelji, ostao je sam, od sviju odbačen, "Čovjek boli, vičan patnjama", s posljednjim krikom s križa na usnama... "i nastala je tama po svoj zemlji"... U svitanje Njegovog Uskrsnuća Tišina je je klicala o Svjetlosti koja je pobijedila smrt koja je pobijedila tamu i ostala Tišinom, blaženom Tišinom utješenih srdaca... Hvala Ti, Tišino, u Tebi prebiva Bog! 10. 10. 2000.