Trebam te, tata - posvećeno tati Zvonimiru (1948.-1982.)
Ti, koji mi toliko ne dostaješ.... Dok sjedim pored tvoga groba i čitam pjesme koje si pisao onih davnih, sretnih godina niz lice mi kapaju suze na papir koji si ti nekad držao toplim, očinskim svojim rukama.... "Mir nek je s tobom, prijatelju. Vječnost nek' krije tvoje nemire." To si napisao nekome tko se netom preselio u "cvjetni san". Pitam se, jesi li slutio išta, pišući te riječi, čitavo desetljeće prije.... Jesi li slutio da će ona zvjezdana noć prerasti u gorko praskozorje bez tebe? Jesi li slutio da ću izgubiti i nju i ostati sama boriti se? .... Otkad te nema, stvari se mijenjaju iz dana u dan. Ni ona kuća kraj "kaptolskog marofa" više nije ista. samo neki skriveni, mračni uglovi podsjećaju na tebe i neobična, tupa, nepopustljiva bol ustalila se u mojoj duši. To je desetljetni vapaj za tobom kojeg nema i kojeg uzaludno želim vratiti u ovaj svoj svakidašnji svijet, da me uzmeš u krilo i tiho šapćeš stihove onih pjesama što su nam bile tako dr