Psallam

Bože hvala Ti što si baš nju takvu kakva jest, predivnu, umiljatu, preslatku, dao baš meni. Ti si znao koliko ću u njoj uživati. Blagoslovi je danas, na njezin veliki 2. rođendan, prati je svaki dan, podari joj milost da kroz ovaj svoj zemaljski život hodi s Tobom ruku pod ruku, da se nikada ne izgubi i da Te jednog dana može gledati licem u lice kao Tvoje ljubljeno dijete, svjesna svoje ljubljenosti. Hvala Ti za Katarinu! 23.12.2009.

Hvala Ti, što si bio sa mnom u smijehu i u suzama; što si bio sa mnom u poniženju i dao mi strpljivost da ga podnesem. Uzmi to i stavi tamo gdje je najpotrebnije... i idi sa mnom dalje... ne ostavljaj me! Amen! ****************************** Sada sam potpuno sigurna: Bog svoje ne ostavlja. I - da - On zna pravo pisati i po mojim krivim crtama! 14.8.2009.

Ti Jedini znaš kako treperi duša moja poput brezine grane na vjetru, pred oluju... Ti znaš što je sve uznemirava, i čega, i za koga se najviše bojim... Zato Te molim: idi preda mnom, Ti me vodi... zato Te molim: uzmi za ruku moje anđele da se ne izgube... zato Te molim: leti nad nama, da nam nikakva opasnost odozgor ne naudi... idi za nama da nas s leđa ne prepadne... budi ispod nas da u provaliju ne padnemo... Divni, strpljivi, pažljivi Bože... predajem Ti... nas... i čitav ovaj put kojeg se tako sada bojim... 28.7.2009.

Večeras pakiram  svoje strahove  na dno kofera prve - jer ako nakupim  dovoljno sunčevih zraka - možda ih na kraju  ipak  izbacim i odem na sjever prpošna  i  radosna... 28.7.2009.

Kad kiša ispere težinu,  kad je potpuno savlada  i pričvrsti za tlo, probudim se drugo jutro  lagana poput brezinog lista i puna tajnovitog iščekivanja čime ćeš me,  Divni Bože, danas iznenaditi razveseliti... Miris svježine, miris novoga, miris neotkrivenoga, zavlači mi se u pore, razlijeva se, obuzima me... budi mi osjetila i bistri sjećanja... preskačem trenutke  i vraćam se u onaj i onaj  i onaj... a svi su tako vedri, mirisno svježi, kao ovo jutro  koje je svanulo danas...  20.7.2009.

Hodim po vodi i idem prema Tebi, svjesna što činim i svjesna zašto. Ne spuštam pogled jer i sama misao na to što ću vidjeti odreže mi noge. Hodim po vodi, čvrsto ju gazim i ne spuštam pogled, gledam u Tebe. Ispruženih ruku dočekuješ me, vidim. Ne slušam glasove koji me vuku dolje. Još korak, dva i u Tvome sam naručju! Tamo sam sigurna. Ne puštaj me više!!! 3.7.2009.

Kako je lijepo ujutro otvoriti oči i ugledati sunčane zrake kako probijaju kroz zavjesu i dotiču mi nos, štipaju za oči. Kako je lijepo osjetiti malu kovrčavu glavu, kako me gura, zavlači se u moja prsa i nosićem traži poznati miris. Kako je lijepo dotaknuti svilene kovrče, pomilovati jedre obraščiće, vidjeti sneni široki osmijeh. A posebno je lijepo kad mala ruka izvadi dudu i utisne mami u obraz jedan slatki, slinavi poljubac. Mmmmmmm!

Za radost si me stvorio, ne za bol. Za opraštanje, ne za osvetu. Stvorio si me da pamtim  samo lijepe trenutke, da se sjećam  s osmijehom  dragih lica, ne s gorčinom, ne s osudom. Stvorio si me da uživam  u svakom danu,  da u svakom trenutku  pronađem nešto  čemu ću se nasmiješiti. Stvorio si me da dajem život, i da ga podupirem od prvog pokreta koji se niti ne osjeti, ali to jest pokret, pokret novog života, ma koliko ga nijekali oni kojima život nije svet, kojima je život teret, bol, gorčina... Stvorio si me da ljubim svako stvorenje ma kakvo bilo... zahvalna i ganuta, svjesna Tvoje prisutnosti  u njemu. Stvorio si me za radost stvorio si sve oko mene  da me obraduješ da mi iskažeš ljubav koja ne boli, ljubav koja ne prestaje. 2.7.2009. https://www.youtube.com/watch?v=5WtZZOHUSGk

Sve ljudske filozofije, sve tlapnje naše velike pameti padaju u vodu kad se dijete razboli. Kad mala kovrčava glava gori od temperature i uvlači se pod maminu ruku, ne bi li se malo ohladila na mojoj koži. Na sve moguće dopuštene načine za tako malo dijete pokušavaš skinuti bar koji stupnjić, ali ne ide. Nakon više od 24 sata - 39,4. Razmišljam tako o duhovnoj povezanosti mene i nje. Do prije godinu i pol - kad se rodila, bile smo - jedno. Ona u meni, ja - čitav njen svemir. Što god sam pojela, što god sam doživjela, što god sam molila - sve je to isto ulazilo u njenu krv, prelazilo u njen mir ili nemir. Kasnije je bilo isto tako preko mlijeka. A dojila sam ju duuuugo. Sve smo moje nemire prolazile zajedno. Svaki pomak mog raspoloženja bio je praćen - ili mirnim spavanjem ili urlanjem i nosanjem - satima. Sve dok mala umorna kovrčava glava ne bi klonula, uljuljana ritmom Zdravo-Marija, ili nekom našom pjesmicom. Tada mi posebno dođe do "mozga" tko mi je u životu najbitniji, t

Hvala ti, Vječni, što si i današnji dan stvorio za mene i što si i mene danas iznova stvorio...

Hvala ti, Bože, na daru života! I blagdanu apostolskih prvaka kojima si moj život povjerio u zaštitu... 29.6.2009.

Poput glazbe, uvukao si mi se pod kožu, poput nježnih zvukova, razlio se mojim bićem, napunio pore moje životom, natopio dušu kao usahlu zemlju, i ja se uzdigoh kao biljka zalivena, uspravih se  i  procvjetah. 27.06.2009.

Kao što ova kiša pere ulice i travnjake, tako i Ti mene operi; operi mi srce i dušu, operi mi misli i riječi, obriši me, osuši... Operi sve ono što je bilo loše i grešno; daj da ponovo dođem do srži, da ugledam ono što odavno nisam... vrati me na početak... tako mi to nedostaje! Molim Te....

Ovo je zapisano u Židovskom Talmudu, knjizi gdje su s vremenom sačuvane sve izreke i propovijedi Rabina. Priča kaže: "Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njezine suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena." 25.6.2009.

Serafski Oče, nauči me svojoj jednostavnosti nauči me što je prava ljubav... ponovo krećem  sa dna zahvalna Bogu za novu šansu... izmoli mi snagu. Amen. Dolce Sentire

I prije nego sam odlučila vratiti se, Ti si me na putu raširenih ruku čekao. Čim sam se na obzoru pojavila osmijehom si me nebeskim blagoslovio. I sada, kad sam odlučila predati sve Tebi i povjeriti Ti ponovo sve svoje staze Ti me već izdaleka obiljem svoga mira blagoslivlješ i moju djecu grliš i na ramena svoja uzdižeš. Zaista, ljubav Tvoja, Oče, nema kraja! A ja sam čitavim srcem čeznula, krvarila, proseći mrvice sa stola onoga koji mi ih više nije želio dati... Zašto???? 23.6.2009.

Jedna za drugom dotiču zemlju jedna za drugom kao glazba s orgulja jedna za drugom dolaze i ostaju prave lokvu prave jezero... kao suze što ne prestaju već danima oblijevati mi lice... kaplju kapi Njegove Krvi koja liječi moju bol... i dotiče nježno svojim mirom duboke rane koje nestaju u blaženstvu svete tišine i blaženog zaborava... Ponekad se pitam koliko milijuna kapi padne? I koliko ih je potrebno da isperu iz srca toliku bol... I... koliko smo boli sposobni nositi u sebi mi; obični, mali, jadni stvorovi? Hvala Ti, Tvorče i Obnovitelju!... 22.6.2009.

Dogodi se trenutak kad odlučiš: prestati razbijati glavu stvarima koje ne možeš promijeniti; prestati razmišljati o prošlosti u kojoj si trebala napraviti nešto, a nisi, nego nešto drugo; prestati pokušavati biti nešto što nisi; prestati brinuti o budućnosti, jer je ionako sve u dobroj ruci Božjoj i okrenuti se, jednostavno, zaviriti u svoje srce baš takvo kakvo jest - imati za to snage - prihvatiti sebe takvu kakva jesam i biti zahvalna što jesam; zagrliti male kovrčave glave i zahvaliti za njih, moje ljepotice... i biti to što jesam samo njihova mama... 10.6.2009.

Obojana kišnom bojom, misao se siva krade, ali ja joj blizu ne dam, da mi mir taj ne ukrade. Smirena sam, sretna danas, jer sam rekla što sam htjela, i riječi su svijetle tekle, sa čistoga, bistrog vrela. Pale su na srce tvoje i obojale ga mirom, raduje se srce moje smiješku tvome vedrom, divnom. Još te samo jedno molim: kada dođu dani tuge ne skrivaj se tad za oblak, ispruži se poput duge. Budi boja moje duše, mome srcu budi hrana, nek se svjetovi ne ruše neka nema više rana. Samo ljubav nek nas prati, nek ne bude više mraka, u hladnom nek danu bude sunčana topla zraka.

odlazi noć miriše vjetar šapuće kiša razgovaraju ptice plešu grane proviruje sunce miruju kovrče otvaram oči raspjevano srce pozdravlja dan

Tako blizu a tako daleko... recitiramo neke stihove o miru a mir je tako daleko od nas... ostavili smo za sobom bijes... ljubav je uvrijeđena otišla... i sad smo dva povrijeđena stranca prepucavamo se preko drugih ljudi... smijemo se a do smijeha nam nije... u srcu se razlila gorčina i rijeka ljepote života danas teče pored nas... nas dvoje ne plivamo u njenim vodama... sjedimo svatko na svojoj obali i gledamo na neku svoju stranu... utihnula je čežnja... zaspala. stisle se ruke u grču drhtavo srce zavija nad ranama... još će mnogo vjetra otpuhati dok nas ne ohladi još će mnogo vode rijekom proteći dok nas ne opere sa srca još će mnoge riječi biti sol biti melem... još će mnoga pitanja tražiti put do odgovora... na obali rijeke ljepote života sjeli smo nas dvoje... 21.5.2009.

Živa sam, Živote! Spremna opet upiti tvoje sokove! Napoji me! Živa sam, svijete! Spremna opet istraživati što još skriveno, lijepo imaš za mene! Živa, sam, prijatelji! Jesam li vam nedostajala? Što je nova? Živa sam, djeco moja... dođite da vas zagrlim... dugo... toplo! Živa sam... sunce... ogrij me, pomiluj me toplom zrakom poput Dlana... Živa sam... o, hvala Ti! Hvala... moj Životvorče!

Jedan sunčani, cvjetni detalj iz mog dvorišta: 04.05.2009.

Proviruje sunce kroz zavjese... zrakama mi dotiče oči... privijam uza se uspavanu kovrčavu glavicu... malenu toplu... druga šuška u krevetiću... lista slikovnicu... poput tople guste tekućine razlijeva se mir... preplavljuje dušu... posvema ju pokriva... kao sloj čokoladne kreme na topli kolač... prelit ćemo ga glazurom svjetlosti i pustiti da se stvrdne... do tad ću skuhati mirisnu kavu i... ... zaboraviti bunilo prethodnih dana... ... danas nam je svanulo sunce!!! ... idemo u novi dan!!! jedan jedini neponovljiv nasmiješen...!!!

Željela bih kao ruža pod prozorom tvojim rasti željela bih nježno, dugo za jedinog tebe cvasti željela bih mirisati krasti uzdahe bez broja darivati svoje lati biti uvijek samo tvoja sakrila bih trnce svoje da te nježnog ne ubodu dao bi mi ljubav strasnu kao žednom cvijetu vodu mirisom te svojim opih a ti mene šaptom nježnim poljupcima sad me pokrij kao plaštem bijelim snježnim... 2.5.2009.

Ti ne razumiješ moj osmijeh, jer ga na mom licu ne želiš; želiš pokornu životinju spremnu skočiti na svaki tvoj treptaj, a ja to nisam! Ti ne razumiješ moje oči i taj sjaj u njima; ti ih trebaš ugašene i potpuno pokorne tvojim zapovijedima. Ti ne razumiješ moj svijet snova jer njima nikada nisi kročio; nisi bio sposoban doprijeti do moga srca i shvatiti koliko sam te mogla voljeti što sam ti mogla dati a ti to nisi želio... Baš zato si - tako davno - izgubio moje srce; i sad me imaš takvu kakvu želiš: kraj tebe, po tvojim zapovijedima, samo tupo funkcioniram. 1.5.2009.

Dvije kovrčave glavice umiljate, tople, divne... nekim njihovim tajnim zajedničkim jezikom razgovaraju, jedna drugu maze, jedna drugoj stavlja glavu na prsa, ljubi lišce, uzima njenu dudu i stavlja u svoja usta - i obratno! Smiju se, uživaju, mamu ni ne primijete kad dođe... Zajedno gledaju crtiće, zajedno razbacuju pijesak po dvorištu, zajedno papaju "bobonj" zajedno vade lonce iz kuhinjskih ormara i čisto rublje, pripremljeno za glačanje... Lutke? Potpuno nezanimljivo.... Osim kad jedna uzme lutku u ruke, druga mora imati baš tu istu, baš sada! Kad ju osvoji... obično ju odmah ostavi i smjesta vreba neku sljedeću slatku nepodopštinu... Dvije kovrčave glavice umiljate, tople, divne, najslađe su kad, lice uz lice, popodne umorne legnu i nosićem jedna u drugoj, zajedno, utonu u san... 29.04.2009.

Otvaram oči i gledam kako se zora probija kroz oblake... Oblačim snenu djevojčicu... češljam joj kosu, stavljam ukosnice... slušam kako krčka uzavrela voda na štednjaku mirišem kavu u posudici ... mmmm.... uživam u svakom pokretu. Gledam dvije kovrčave glavice kako mirno spavaju... i radosna ulazim u novi dan... zahvalna što je opet posve običan i lijep! 27.04.2009.

uživam danas  u ovom divnom  bistrom jutru  u ovom suncu  kojeg gledam  od same zore  kako se rađa  kako pušta  zraku po zraku  kao ruke  tople  glatke  meke  nježne  i dotiče mi lice  oči  kosu  srce  i nosi me tamo  tamo  daleko...  ... ususret...  prepuna nekog  slatkog nadanja,  prepuštam se  svjetlosti  zatvaram oči  i kroz sklopljene vjeđe  kupam se  u toploj kupki  njegovog zova...  pružam ti ruke,  moje sunce!  vodi me  u novi dan!  22.04.2009.

dobro jutro, svijete... opet sam tu uranjam u kišno jutro,  okrijepljena tvojim riječima toplim poput kruha blagim poput melema dižeš me uzbudljivo u plavetne visine poput naleta vjetra što ostavlja bez daha letim ispunjena čežnjom ususret kapima što mi padaju na kosu prelijećem planine more obale i stapam se u jedno  s izlazećim suncem snagu iz njeg pijem srce u njemu grijem i vraćam se ozarena svježinom jutra u izazov novog dana ... ...tako je divno... ...biti... 21.04.2009.

uzmi me u ruke okreni ogledaj prisloni uza se i sviraj... moja će duša tople i titrave dati ti zvuke... 20.04.2009.

evo me opet na Tvome dlanu mirišem kao rascvjetala grana radujem se opet novom danu  nastavljam snove nasmijana slušam srce kako tiho pjeva dišem s Tobom u harmoniji topline izlilo se tu pred Tobom cijelo u titravu melodiju tišine 19.04.2009.

Hvala Ti što si mi vratio osjećaje što si mi vratio suze... bez njih bila sam kao mrtva a sad opet živim osjećam život u sebi oko sebe... Hvala Ti što si me podsjetio da je život tankoćutno sito kroz kojeg samo kiša Tvog blagoslova može provući svoje kapi i biti dovoljno sitna i fina da me ne ozlijedi da me nahrani... da ih nahrani Tobom... Hvala Ti što osjećam bol i zahvalnost za nju i ljubav... još uvijek ljubav pregolemu... o, znam ti čuvaš taj trenutak sakrio si ga negdje u svome golemom plaštu čuvaš taj san susreta koji će doći... ne znam hoće li preživjeti tijelo... ali srce ga čeka hlepi... žeđa... 18.04.2009.

...i danas Ti donosim svoje uznemireno srce, i ovu buku koja me od Tebe odvaja, i rastresene misli, sve im je nevažno sada važnije... a ne želim to.... želim misliti o Tebi želim misliti o svemu što si prošao za mene o boli, o mučenju, o križu, o smrti... želim barem malo osjetiti ono što si osjećao Ti one noći na Maslinskoj Gori... onog trenutka kad su Te svezali i odveli... kad si slušao pogrde sviju, pitanja... kad su Te bičevali i mučili... kad si nosio križ... za mene... zbog mojih grijeha... za moje spasenje... želim osjetiti ono što si osjećao Ti kad su Te razapeli... kad si umirao... onog trena kad je cijeli svemir zanijemio jer mu je Kralja Tvorca Božjeg Sina odnijela smrt... želim se stopiti s Tvojom Mukom da bih znala s Tobom uskrsnuti... živjeti... 14.04.2009.

... u komadiću beskvasnog kruha sakriva se Tijelo predano za mnoge... ... u toplom pogledu jednog dubokog plavog oka sakriva se Ljubav za sva stvorenja... ... u nježnoj stabljici bijele Ruže slomljenoj u najljepšem cvatu sakriva se smisao čovječje patnje... ... u zraci sunca zasjaloj u ono jutro dok su Te tražili u grobu sakriva se moć Vječnog Kralja Pobjednika... ... Mysterium Fidei... tajna Tvoje muke i Tvoje bezgranične Ljubavi u Hostiji, komadiću beskvasnog kruha... 06.04.2009.

Prinosim Ti, Gospodine, svoje prazne ruke. Danas Ti nemam obilje za dati. Prinosim Ti srce što za Tebe kuca, što za Tebe bdije, što za Tebe šuti. Prinosim Ti nemir što mi sada tjera svetu tišinu mislima bez broja. Otjeraj Ti njega i sebi me uzmi, na Oltar položi da budem samo Tvoja. 01.04.2009.

Gledam kišne kapi kako padaju na asfalt. Kako koja padne, stvori mjehurić koji nakon nekog vremena pukne. I tako mnogo njih, ponovo i ponovo... satima... Nije li tako i s blagoslovima? Kad nam Bog s nebesa pošalje blagoslov, on padne na žednu dušu baš kao kišna kap i stvori mjehurić. I tada se osjetimo tako sretnima, ispunjenima... osjećamo da je Bog blizu, da nas gleda, da nas voli... ljepši nam je umah i čitav život, čitav svijet... A onda mjehurić pukne... Vratimo se svakodnevici, zagrizemo željeznu polugu običnoga dana i obuzme nas opet sivilo.... A gdje je nestao blagoslov? Ne pomislimo li da ga možda nije ni bilo, već je to bila samo iluzija?... Ne hitamo li kukati, jer nam možda, eto, baš taj blagoslov sad donosi toliko problema i dodatnog posla?... Nismo li tada Bogu tako nezahvalni?... 31.03.2009.

Ti si ona toplina što mi srce grije dok radosna kročim ususret snima Ti si vedra misao od koje mi oči sjaje i bistri se pogled nakon dugih zima Ti... Ti si moja pjesma.... Ti si moj smisao.... 29.03.2009.

Ti si, Gospodine, uzeo obličje Djeteta da bi meni pokazao kako je divno, kako je normalno, kako je blagoslovljeno biti čovjek, biti majka, biti dijete... Hvala Ti! 25.03.2009.

Valovi sjećanja noćas na obalu moje duše izbaciše svašta..... mnogo već zaboravljenih lica... shvatila sam sada da ne vežem više ništa loše, negativno uz njihova lica.... Pamtim mnogo toplih trenutaka, dana, mnogo toplih ruku, riječi izrečenih mnogo toplih suza, mnogo rastanaka, tragova u snijegu i papira bijelih. Mnoge sam sate pisala im pisma i mnoge dane čitala ih sama. A onda jednom predadoh ih Bogu da ih čuva, prati... jer ja sam sada mama :) 24.03.2009.

Znaš li onaj osjećaj kad nekog sretneš prvi put u životu a osjećaš da ga poznaješ.... ... oduvijek... Sigurna sam da te ovdje na zemlji nikada prije nisam vidjela ali negdje tamo.... tamo... znaš... tamo... prije nego smo došle na svijet... tamo negdje gore... u plavetnim visinama... bila si mi sestra 21.03.2009.

Te kovrčice tvoje male što kao zlato na suncu sjaje i veselo oko male glave lete dok skakuće nestašno dijete ti ljubomorno i tašto čuvaš i mami se češljati ne daš. Dok mama oko tebe skače ti se otimaš još jače i nećeš ni sprej, ni češalj, ni četke, nećeš ni repić, ni gumice, ni kečke... što god mama kaže, ti, kao na početku odgovaraš sa malo, slatko:" Nesu!" 20.3.2009.

Gledam te dok sklapaš te svoje tamne očice i trepavice duge skrivaju tvoj dječji san. Dok ljubim ti lišce maleno, rumeno, privijaš se k meni, tražiš ručicam'. I toplina tvog daha grije mi lice dok ljubim ti čelo gledam slatke loknice. U srcu se razlijeva milina i spušta se mir... poput plašta nebeske rose na vrt mirisnih ruža.... Već spavaš... ... laku noć, Katarina.... 20.3.2009.

Nikako ti se ne mogu nadiviti... Promatram te svaki dan... Sjećam se prve točkice na ultrazvuku, prve spoznaje da si tu, prvog zvuka otkucaja srca... -iskreno, zvučalo je kao konjska trka- kao kad sada sa sekama trčiš po rasušenim daskama na podu i samo čekam kad će se začuti neki "bum!", "trasss!" ...čudo moje maleno! ...sjećam se kad su mi te prvi put donijeli u rodilištu... spustili mi te na krevet kao štrucu kruha i kako si odmah otvorila usta kao da si htjela reći: "No, daj mi, što sad čekaš? Uostalom, gdje si do sada?! Čekam te cijeli dan!" ...sjećam se tvog prvog Božića u rodilištu... ...sjećam se samo naših trenutaka dojenja... nikad se nisam mogla dovoljno nadiviti kako Bog u mom tijelu stvara tebi hranu kad i koliko je tebi potrebno... i to baš onakvu kakva tebi treba... jer seki je trebala drugačija i ona je dobila baš onakvu kakva je trebala njoj... čudesan je taj naš Bog, znaš... divim ti se zbog još toliko mnogo drugih stvari... tek što si p