Psallam

Listam tako svoja sjećanja... neku knjigu ispisanu davnih dana... požutjele stranice, neke iskidane... neke spaljene... da ih ne vide nečije oči... vraćam se... poput ptice slijećem na granu onu tamo, daleku... moju... pod kojom su ostali uzdasi i suze... je li to drvo zaista još tamo? jesu li mu sve grane iste? je li koja odrezana? možda baš ona, moja grana... i kad čitam te stihove... pronalazim neku onu sebe... pomalo zaboravljenu, ali to sam još uvijek ja... ista ona ja... isti su to osjećaji iste su to misli ista bol ista nostalgija isti okus u grlu iste boje u očima... sve isto... a toliko godina.... promijeni se ponekad životna situacija, zaustave se snovi... ali kad se vratim uvijek sam u istom snu u istom zagrljaju... 6.5.2009.

brišem debeli sloj prašine sa srca, ponovo jasno gledam to lice i sva treperim  od iščekivanja nečega toplog... nedorečenog.... 28.03.2009.

Ako misliš da više ne boli, jer sam sve predala, varaš se. Ako misliš da sam sve zaboravila, pospremivši u svilenu kutiju, varaš se. Ako misliš da mi je srce mirno, da ne treperi... varaš se. Ako misliš da više nema suza, da sam ih potpuno osušila, varaš se. Ali svoju bol nosim radosna i svoja sjećanja nosim strpljiva i s toliko ljubavi. I srce mi je potpuno smireno, makar i s tim nemirom koji u njemu treperi... I nosim na licu osmijeh kakav mnogi samo sanjaju, i sjaj u očima dostojan princeze... O, da... i to sam ja! ... i to sam ja...

Ne mogu više ništa reći... Riječi su u meni zanijemjele,  oči ugasle, usne se stisle, Topla rijeka teče niz obraze. U srcu je ugušen plamen, u duši se ugasila i posljednja nada... Sad mi srce bubnja u ritmu: nikad  nikad nikad nikad nikad... Jeka tog ritma  bubnja mi u glavi, u srcu, kao zvona za oluje u noći prepunoj crnih oblaka što zvone da probiju uzak put jednom tračku svjetla što s neba noćas traži baš moje srce.

....dan ispunjen prijetnjama i osudom... ...odasvud... ...ali ne gledam... gledam.... tračak... ....tračak...nade... o, Bože! Pogledaj! Vidi koliko želim!!!!

Koliko je vrijedan zrak koji dišem shvatila sam tek kad su me zatvorili među zidove... Koliko je vrijedna voda koju pijem, shvatila sam tek kad ništa drugo osim nje nisam mogla progutati... Koliko je sladak običan kruh, shvatila sam tek kad ničeg drugog nije bilo... Koliko je sveta ljubav, shvatila sam tek kad sam otpustila sva svoja očekivanja i odlučila za tebe oderati koljena. 30.04.2009.