Postovi

IRENA

Gdje si? Kamo odlazi duša, kada napusti tijelo?  Koja je to dimenzija postojanja, u kojoj nema više boli, ni plača, ni jauka? Kako izgleda Očevo krilo? Je li meko? Može li se ičim izmjeriti Ljubav? Njegov dodir kroz tvoju kosu... Njegove probodene ruke, u kojima te sad drži. Ptičice... Otputovala si preda mnom, neću ni ja ostati "za sjeme". Mogu li te samo nešto zamoliti? Poljubi Mu Lice za mene. Zagrli Petru Mariju i Petra, i trči... trči... slobodna i sretna po nebeskim livadama punim šarenih leptira. I smij se! Tako sam voljela kad si se smijala.

VEČERNJA MISAO

Vani sam.  Slušam sovu,  cvrčke,  seoske cucke u daljini.
Oblačno je  i zvijezde se ne vide. 
Kako li izgleda Nebo?  Ne ovo stvoreno,  nego ono  izvan  dimenzija  prostora i vremena.  Ono Božje. 
Kako sad izgleda moj Petar?  Slavi li gore svoj 10 rođendan,  skupa s Papom? 
Hoće li me prepoznati,  ako uspijem doći u Nebo? 
Danas sam molila  i Papin  i njegov zagovor.
Sama  ne mogu  razgrnuti  crne oblake.

18.5.2020.

Ti i ja - Oči u oči

I na kraju,
kad ostanem sama,
kad odu svi koji su mislili otići,
kad odu i oni koji su htjeli ostati,
ali su ipak odlučili otići,
kad me i oni preostali 
pogledaju s prezirom u očima...
kad na kraju i oni odu...

ostajemo
Ti i ja
Oči u oči.

Čekala sam Te!
Danima.
Noćima.
U boli, muci i tjeskobi.
Čekala sam Te u suzama
s nestalnom nadom u srcu.

Iako sam često sumnjala,
ovo ludo srce je 
u najskrivenijem kutku znalo 
da me jedino Ti 
nećeš 
nikad 
ostaviti.

I eto... ostali smo sami.
Što ćemo sad?
Kamo ćeš me sad povesti?

Moj plavokosi dječače...

Moj plavokosi dječače...

Volim te gledati dok bezbrižno trčiš po zelenoj livadi, ususret igri i tvojim dječačkim maštanjima.
Volim tvoje male prste u mojoj kosi, dok ti se te divne očice sklapaju, umorne od trčanja.
Volim tvoje usne umrljane od čokolade koja se slijeva niz lice, koje mi baš takve, baš sada želiš pritisnuti uz obraz i ostaviti mi slatki, musavi trag.
Volim tvoju djetinju nježnost prema svima, taj tvoj dječački šarm i prve komplimente koje dobivamo od tebe, tvoje seke i ja.
Volim, ma što volim, rastopim se kad mi kažeš da me voliš i da sam ti lijepa!
Znaš, nitko ne daje tako nježne i nevine komplimente kao ti.
Predivni moj!
I ja volim tebe i uvijek ću te voljeti.
Nemoj to nikada zaboraviti.
Voljela bih da tvoje srce nikada ne dotakne bol. Ali znam da to neće biti tako. Zato ti želim da jednog dana naučiš cijeniti bol kao najbolju učiteljicu života. Kad ju iskusiš, ona će ti otvoriti oči za druge. I bit ćeš uvijek prema svima pažljiv i nježan, kakav si i sada prema meni …

Jedan od "onakvih" dana...

"Kada molim, Bog diše u meni" - rekao je Papa Franjo.
A kad plačem? Što onda?
Vjerujem da Bog danas plače mojim suzama, jer sam mu predala svu svoju bolnu nutrinu, sve ono što bih mu sada rekla, šaputala, vrištala jer boli...
Vjerujem da je On sada tamo, na dnu moga bića i da svojim dodirom liječi, skida stare kraste i otvara tamo gdje još teče krv i gdje tako jako boli...
Vjerujem... i opet onako ludo gledam u Njega, a ne u dubinu, jer ako tamo samo malo pogledam, opet ću se raspasti u milijun komadića, a toga se bojim.
Ima dana kad poželim trčati šumom mog djetinjstva, trčati, trčati, pobjeći daleko, daleko...
Ne želim biti ovdje! Ne želim... jer ne mogu pogledati u oči ovom stvoru koji sam postala! Ne želim biti to što jesam! Želim biti slobodna od tog svega što me progoni, želim tako zagrliti svog Gospodina, danas samo želim nasloniti glavu na njegovo rame i pustiti te dosadne i naporne suze da isteku van, ne da se stalno samo slijevaju niz grlo i ne smiju van da ih drug…

Moj Anđeo

"To ti je prirodna selekcija."
"Što ćeš! Božja volja."
"Očito je trebalo biti ovako."
"Mlada si, bit će još djece!"
"Zaboravit ćeš TO s vremenom!"
"Ne brini..."
"Vjerojatno je bilo bolesno."

Ovakve rečenice slušaju majke koje su izgubile svoje dijete tijekom trudnoće, uglavnom od ljudi koji ih žele nekako utješiti, a ne znaju kako. I te rečenice bole.
Vjerujem da u prvim trenucima nakon gubitka djeteta, žena ni sama ne zna što bi htjela čuti kao utjehu. Možda najbolje ništa. Možda tad treba samo zagrljaj. Blizinu. Ili pak samoću. Otići na svetu misu. Dati djetetu ime i krstiti ga željom... Predati ga Bogu.
Treba pustiti da se stvari slegnu. Treba pustiti suze. Suze bistre pogled duha, one peru naše duhovne oči. Donose mir. Usmjeravaju pogled prema vječnosti, s nadom u ponovni susret sa svojim ljubljenim djetetom.

Ako zaista želite pomoći, učinite neko djelo ljubavi, npr. skuhajte ručak, operite posuđe, ako su tu mala djeca, o…

Zov Stvoriteljev

Slika
Gledam potočić kako veselo teče šumom mog djetinjstva, dok visoko u granama ptice pjevaju neke svečane melodije, dostojne današnjeg blagdana.
Danas su Duhovi, rođendan je Crkve.
Dok polako hodam, zagledana u krošnje, zamišljam taj dan, taj događaj, taj silan vjetar i plamene jezike koji zahvaćaju duše apostola i kako iz dubine njihova bića izvire ta želja, potreba, da svi oko njih saznaju za divna djela koja učini Gospodin.
A potočić iz šume mog djetinjstva zove me razigrano još dublje u šumu. Kao da me zove u dubine mog bića, da osluhnem zov Stvoriteljev. Da poslušam Njegov šapat kroz tu divnu stvorenu prirodu:
Evo gledaj...
Sve sam ovo za tebe stvorio...
dođi,
smiri se,
odmori dušu.

Udahni.
Osluhni.
Tu sam.
Ljubim te.