Psallam

Ti Jedini znaš kako treperi duša moja poput brezine grane na vjetru, pred oluju... Ti znaš što je sve uznemirava, i čega, i za koga se najviše bojim... Zato Te molim: idi preda mnom, Ti me vodi... zato Te molim: uzmi za ruku moje anđele da se ne izgube... zato Te molim: leti nad nama, da nam nikakva opasnost odozgor ne naudi... idi za nama da nas s leđa ne prepadne... budi ispod nas da u provaliju ne padnemo... Divni, strpljivi, pažljivi Bože... predajem Ti... nas... i čitav ovaj put kojeg se tako sada bojim... 28.7.2009.

Večeras pakiram  svoje strahove  na dno kofera prve - jer ako nakupim  dovoljno sunčevih zraka - možda ih na kraju  ipak  izbacim i odem na sjever prpošna  i  radosna... 28.7.2009.

Kad kiša ispere težinu,  kad je potpuno savlada  i pričvrsti za tlo, probudim se drugo jutro  lagana poput brezinog lista i puna tajnovitog iščekivanja čime ćeš me,  Divni Bože, danas iznenaditi razveseliti... Miris svježine, miris novoga, miris neotkrivenoga, zavlači mi se u pore, razlijeva se, obuzima me... budi mi osjetila i bistri sjećanja... preskačem trenutke  i vraćam se u onaj i onaj  i onaj... a svi su tako vedri, mirisno svježi, kao ovo jutro  koje je svanulo danas...  20.7.2009.

Hodim po vodi i idem prema Tebi, svjesna što činim i svjesna zašto. Ne spuštam pogled jer i sama misao na to što ću vidjeti odreže mi noge. Hodim po vodi, čvrsto ju gazim i ne spuštam pogled, gledam u Tebe. Ispruženih ruku dočekuješ me, vidim. Ne slušam glasove koji me vuku dolje. Još korak, dva i u Tvome sam naručju! Tamo sam sigurna. Ne puštaj me više!!! 3.7.2009.

Kako je lijepo ujutro otvoriti oči i ugledati sunčane zrake kako probijaju kroz zavjesu i dotiču mi nos, štipaju za oči. Kako je lijepo osjetiti malu kovrčavu glavu, kako me gura, zavlači se u moja prsa i nosićem traži poznati miris. Kako je lijepo dotaknuti svilene kovrče, pomilovati jedre obraščiće, vidjeti sneni široki osmijeh. A posebno je lijepo kad mala ruka izvadi dudu i utisne mami u obraz jedan slatki, slinavi poljubac. Mmmmmmm!

Za radost si me stvorio, ne za bol. Za opraštanje, ne za osvetu. Stvorio si me da pamtim  samo lijepe trenutke, da se sjećam  s osmijehom  dragih lica, ne s gorčinom, ne s osudom. Stvorio si me da uživam  u svakom danu,  da u svakom trenutku  pronađem nešto  čemu ću se nasmiješiti. Stvorio si me da dajem život, i da ga podupirem od prvog pokreta koji se niti ne osjeti, ali to jest pokret, pokret novog života, ma koliko ga nijekali oni kojima život nije svet, kojima je život teret, bol, gorčina... Stvorio si me da ljubim svako stvorenje ma kakvo bilo... zahvalna i ganuta, svjesna Tvoje prisutnosti  u njemu. Stvorio si me za radost stvorio si sve oko mene  da me obraduješ da mi iskažeš ljubav koja ne boli, ljubav koja ne prestaje. 2.7.2009. https://www.youtube.com/watch?v=5WtZZOHUSGk

Sve ljudske filozofije, sve tlapnje naše velike pameti padaju u vodu kad se dijete razboli. Kad mala kovrčava glava gori od temperature i uvlači se pod maminu ruku, ne bi li se malo ohladila na mojoj koži. Na sve moguće dopuštene načine za tako malo dijete pokušavaš skinuti bar koji stupnjić, ali ne ide. Nakon više od 24 sata - 39,4. Razmišljam tako o duhovnoj povezanosti mene i nje. Do prije godinu i pol - kad se rodila, bile smo - jedno. Ona u meni, ja - čitav njen svemir. Što god sam pojela, što god sam doživjela, što god sam molila - sve je to isto ulazilo u njenu krv, prelazilo u njen mir ili nemir. Kasnije je bilo isto tako preko mlijeka. A dojila sam ju duuuugo. Sve smo moje nemire prolazile zajedno. Svaki pomak mog raspoloženja bio je praćen - ili mirnim spavanjem ili urlanjem i nosanjem - satima. Sve dok mala umorna kovrčava glava ne bi klonula, uljuljana ritmom Zdravo-Marija, ili nekom našom pjesmicom. Tada mi posebno dođe do "mozga" tko mi je u životu najbitniji, t