sinoć sam opet, o N-ti put, preko svog svojeg kamenja prevalila put, utomila bijes i razočarenje... otrpjela uvrede bez broja... ostala tupa, oblivena rijekom... na dnu, nad talozima kamenca od silne vode, uhvatio se talog želje za osvetom... prisilih uplašene oči da se sklope prisilih san da ih odnese... u mučnom snu poput ljepljive paučine bez kraja vidjeh samo bijeg! ... a ne želim ići sama ... ... tako se bojim ... 8.5.2009..
Hodim po vodi i idem prema Tebi, svjesna što činim i svjesna zašto. Ne spuštam pogled jer i sama misao na to što ću vidjeti odreže mi noge. Hodim po vodi, čvrsto ju gazim i ne spuštam pogled, gledam u Tebe. Ispruženih ruku dočekuješ me, vidim. Ne slušam glasove koji me vuku dolje. Još korak, dva i u Tvome sam naručju! Tamo sam sigurna. Ne puštaj me više!!! 3.7.2009.
Dajem Ti te suze... tu bol.... Suobličujem ju s Tvojom... Uzmi je kao žrtvu... Dajem Ti sve ove dane... uzmi ih... Stavila sam ih za Te u zlatnu, svilenu kutiju, zavezala satenskom vrpcom... izvoli... primi je iz mojih ispruženih ruku... Neka to bude na onu nakanu... Ti znaš.... Hvala Ti, Veliki moj Bože...
Primjedbe
Objavi komentar