Psallam

sinoć sam opet, o N-ti put, preko svog svojeg kamenja prevalila put, utomila bijes i razočarenje... otrpjela uvrede bez broja... ostala tupa, oblivena rijekom... na dnu, nad talozima kamenca od silne vode, uhvatio se talog želje za osvetom... prisilih uplašene oči da se sklope prisilih san da ih odnese... u mučnom snu poput ljepljive paučine bez kraja vidjeh samo bijeg! ... a ne želim ići sama ... ... tako se bojim ... 8.5.2009..

Listam tako svoja sjećanja... neku knjigu ispisanu davnih dana... požutjele stranice, neke iskidane... neke spaljene... da ih ne vide nečije oči... vraćam se... poput ptice slijećem na granu onu tamo, daleku... moju... pod kojom su ostali uzdasi i suze... je li to drvo zaista još tamo? jesu li mu sve grane iste? je li koja odrezana? možda baš ona, moja grana... i kad čitam te stihove... pronalazim neku onu sebe... pomalo zaboravljenu, ali to sam još uvijek ja... ista ona ja... isti su to osjećaji iste su to misli ista bol ista nostalgija isti okus u grlu iste boje u očima... sve isto... a toliko godina.... promijeni se ponekad životna situacija, zaustave se snovi... ali kad se vratim uvijek sam u istom snu u istom zagrljaju... 6.5.2009.

brišem debeli sloj prašine sa srca, ponovo jasno gledam to lice i sva treperim  od iščekivanja nečega toplog... nedorečenog.... 28.03.2009.

Ako misliš da više ne boli, jer sam sve predala, varaš se. Ako misliš da sam sve zaboravila, pospremivši u svilenu kutiju, varaš se. Ako misliš da mi je srce mirno, da ne treperi... varaš se. Ako misliš da više nema suza, da sam ih potpuno osušila, varaš se. Ali svoju bol nosim radosna i svoja sjećanja nosim strpljiva i s toliko ljubavi. I srce mi je potpuno smireno, makar i s tim nemirom koji u njemu treperi... I nosim na licu osmijeh kakav mnogi samo sanjaju, i sjaj u očima dostojan princeze... O, da... i to sam ja! ... i to sam ja...

Ne mogu više ništa reći... Riječi su u meni zanijemjele,  oči ugasle, usne se stisle, Topla rijeka teče niz obraze. U srcu je ugušen plamen, u duši se ugasila i posljednja nada... Sad mi srce bubnja u ritmu: nikad  nikad nikad nikad nikad... Jeka tog ritma  bubnja mi u glavi, u srcu, kao zvona za oluje u noći prepunoj crnih oblaka što zvone da probiju uzak put jednom tračku svjetla što s neba noćas traži baš moje srce.

....dan ispunjen prijetnjama i osudom... ...odasvud... ...ali ne gledam... gledam.... tračak... ....tračak...nade... o, Bože! Pogledaj! Vidi koliko želim!!!!

Koliko je vrijedan zrak koji dišem shvatila sam tek kad su me zatvorili među zidove... Koliko je vrijedna voda koju pijem, shvatila sam tek kad ništa drugo osim nje nisam mogla progutati... Koliko je sladak običan kruh, shvatila sam tek kad ničeg drugog nije bilo... Koliko je sveta ljubav, shvatila sam tek kad sam otpustila sva svoja očekivanja i odlučila za tebe oderati koljena. 30.04.2009.

gušim se... ima li igdje zraka?... Ima... znam tamo vani... a ja tamo ne smijem... ne smijem ni pitati, ni pomisliti da bih pitala! -"a što bi ti htjela? što trebaš?" -"ništa..." misli se roje kao muhe, grizu mi um, srce, dušu... -"da me barem nema!" odjednom kroz pukotinu jedna zraka pruža ruke prema meni TI!  25.04.2009.

Padam ničice, prostirem se cijela, otvaram taj čep na srcu i duši i izlijevam tu bol pregolemu... vrištim, utapam se u suzama!!!! Znala sam da će tako biti! Ja... nisam rođena da budem sretna... na duši nosim pjesničku ranu... rođena sam s njom... iz nje pišem... njome dišem... i sve što dotaknem njome otjeram... Iz nijeme nutrine istekla je posljednja kap rumenog vina života. Odzvanja tišina.

Dajem Ti te suze... tu bol.... Suobličujem ju s Tvojom... Uzmi je kao žrtvu... Dajem Ti sve ove dane... uzmi ih... Stavila sam ih za Te u zlatnu, svilenu kutiju, zavezala satenskom vrpcom... izvoli... primi je iz mojih ispruženih ruku... Neka to bude na onu nakanu... Ti znaš.... Hvala Ti, Veliki moj Bože...

osluškujem tišinu... prepuštam se... zašumi lagano vjetar,  zamrsi mi vlasi raspuštene kose i hladi ovo uzavrelo srce, koje uzaludno  želim ohladiti, smiriti... tamo daleko,  u dnu vrta  pjevaju ptice na granama, pjevaju  i mojim glasom, dok mi duša  šuti... zeleni se krošnja i  bijeli, u raskošnoj cvjetnoj toaleti, spremna za svečanost života... ptice  uglas  pjevaju... plove oblaci... sklapam oči i nestajem...  23.04.2009.

Znam ... nisam stijena ... već  ... ruševina ... slomila me ljubav ... hrpa sam kamenja ... kamenčića ... pijeska .... Bila sam divna dok nije potres razlomio posljednje ostatke moga sjaja. Sad sam pred svima takva kakva jesam ... Ruševina... isprana kišama bolne realnosti da povratka nema... 7.5.2009.

Tako je teško ponovo pronaći onaj žar... kad nestaneš... Tako je teško sjetiti se što si rekao prije nekoliko dana... jer sada šutiš.... Tako je teško i danas biti svjesna tvoje ljubavi a više ju ne osjećam... Ova šuplja posuda izgubila je sve tvoje nježnosti u trenu... A do jučer sam bila prepuna do jučer sam se osjećala živom... jedino što je ostalo je nada... znam da ćeš se vratiti... jednog dana... znam da ćeš me opet vinuti u visine... i bit ću tvoja samo tvoja i ničija više... i ti ćeš biti moj samo moj i ničiji više... vratit ćeš mi sjaj u očima i osmijeh... i opet ću se osjećati živom...

u posljednjem trenutku...  kad više nisam mogla  zadržavati  zrak... bol... bijes... gorčinu... kad sam poplavila od smjese koja se u meni stvorila... suze se potekle same i natjerale me da dišem... da udahnem.... da prihvatim ponovo dah životvorni... u tom trenu, s bojom, u moje se srce vratila  želja da ponovo dišem, da plačem, da se smijem, da gledam njih ... anđele... da zagrlim one koji su bili uz mene... i one koji nisu... da grlim da volim da živim... 14.2.2010.

Poput kirurga laserom si izrezao moje srce na tom mjestu, sašio me, anestezija je prestala djelovati i sad ne vidim ništa od boli. Presavijam se. Mučnina mi ne da disati. Vidim blještave,  nepravilne oblike pred očima. U glavi mi zuji, bubnja vrti mi se. Strašno... ništa ne vidim!!!!! Je li to kraj???? Jest!... To je kraj ljubavi. Početak učenja kako bol upotrijebiti da bi se život oplemenilo.

Čekam... Još je posljednji tračak nade ostao. Uskoro će i on utrnuti. Čekam... Sa zadnjim titrajem srca uloženim u snagu ne bih li te probudila, ali i taj atom snage odlazi... nema ga više... Otišao je trenutak. Dolazi novi. Sada je. ali nas u njemu nema...

Porušila sam za sobom svjetove. Više ničega nema. Ni ruševina, ni ostataka. Od sutra krećem iznova sasvim sama, ne uzdajući se u čovjeka, bez imalo snage pogled dignuti prema nebu. Drhtavim rukama grlim kovrčave glave koje se anđeoski smiješe. Moj smisao.

da... primjećujem tvoje nastojanje da dopreš do mene makar znaš da sam bijesna primjećujem... želiš mi presjeći put i strovaliti me nazad u zamku pročitala sam te... žao mi je, dušo... neću više tako... tako više ne ide! Ni prepun vrt ruža ti ne može više pomoći.... gdje si bio kad sam ih zaista željela od tebe? Ne trabunjaj da me voliš DOKAŽI !!!!

Osjećaj slobode... čudan neki... kao kad pticu izvadiš iz kaveza i staviš na tlo... ona stoji i što sad? Čeka što će se zbiti... Hoćeš li doći i ponovo je zatvoriti? Sloboda... a zapravo strah... Ne znam kamo da se okrenem, odakle da počnem... Ne znam ni hodati po ulici sama... ali... idem naučiti kako! 23.5.2009.

...za kraj koji mi je bliže, ovjesit' je o oblak kao dugačko uže, i poletjeti kroz travu, nadvit' se nad krošnje, visoko, visoko  ću uzdići glavu,  gledat ću u beskrajne visine, dotaknuti neslućene daljine... i onda ću skočiti  i letjeti i letjeti i letjeti dugo... u padobranu satkanom od čežnje i boli ... stisnutih očiju zaustavit ću vrijeme i vratiti se u grad u zagrljaj u beskrajne šetnje brdima... otvoriti oči pogledati njegove i ogledati se u njima. Bez riječi utonuti u ljubav....

Prosula sam pred vas sve boje svoga srca: i žuto sunce, i prozirnu kišu, i bijele oblake, i one sive... prosula sam ljubav duboku, pregolemu, predivnu,  pupurne boje... i bol, što žari poput vatre, narančasto crvene boje... i umiješala u nju i prozračnu vedrinu dana i tople osmijehe, dodala zelenilo i rascvjetalost proljeća dotakla malene, uspavane, kovrčave glave... i još nisam prazna... prštim od punine... prepuna mi posuda miline.. 28.04.2009.