Migrenini dani

Ima dana kad te ujutro u 3:55 probude ptice. 

Neke od njih idu na spavanje, 

a neke pozdravljaju nadolazeće praskozorje. 

I svaki njihov krik, huk ili cvrkut rasijeca ti mozak, 

i odmah ti je jasno da je migrenin danas dan. 

Ima dana kad ti jučerašnje rane još nisu koagulirale. 

Kad ne znaš bi li se pomakla, ili ipak ne bi. 

Ne želiš probuditi svoje male spavače, 

a tako bi otišla van 

i gledala to sunce koje izlazi.

A onda se sjetiš...

Migrenin je dan.

Ni zvuk,

ni svjetlo,

ni govor, ni šapat,

ni glazba, ni šum...

Ne, ništa, baš ništa, samo tišina i čvrsto stisnute oči...

I nešto žešće protiv bolova.

Ima dana kada ipak ustaneš iz kreveta...

A tvoji mali pospanci izuzetno su cendravi. Baš danas.

Svaki cvilež para ti glavu.

Staneš ispred štednjaka i pečeš im hrpu palačinki. 

Nek bar djeca budu sretna. 

Mrkneš tablete i idemo odraditi dan.

Onda se sjetiš jučerašnjih rana, koje još nisu koagulirale.

Hoće li ikad?

Već godinama, na isto mjesto,

jedna na drugu,

jedna na drugu...

I sjedneš za stol, 

sjeckaš luk da imaš opravdanje za suze...

Jer izlaza nema.

Jer to je tvoj put.

Jer to je križ koji ti je nositi.

Do vječnosti.