Jedan od "onakvih" dana...

"Kada molim, Bog diše u meni" - rekao je Papa Franjo.
A kad plačem? Što onda?
Vjerujem da Bog danas plače mojim suzama, jer sam mu predala svu svoju bolnu nutrinu, sve ono što bih mu sada rekla, šaputala, vrištala jer boli...
Vjerujem da je On sada tamo, na dnu moga bića i da svojim dodirom liječi, skida stare kraste i otvara tamo gdje još teče krv i gdje tako jako boli...
Vjerujem... i opet onako ludo gledam u Njega, a ne u dubinu, jer ako tamo samo malo pogledam, opet ću se raspasti u milijun komadića, a toga se bojim.
Ima dana kad poželim trčati šumom mog djetinjstva, trčati, trčati, pobjeći daleko, daleko...
Ne želim biti ovdje! Ne želim... jer ne mogu pogledati u oči ovom stvoru koji sam postala! Ne želim biti to što jesam! Želim biti slobodna od tog svega što me progoni, želim tako zagrliti svog Gospodina, danas samo želim nasloniti glavu na njegovo rame i pustiti te dosadne i naporne suze da isteku van, ne da se stalno samo slijevaju niz grlo i ne smiju van da ih drugi ne vide.
Baš me briga što će tko misliti!
Danas Te tako želim grliti... dugo... dugo... beskrajno dugo...
Želim se napiti Tvoje Ljubavi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Moj plavokosi dječače...

Operacija srca